Mala Kme

Kiša

‘Vani lijeva’.

‘I desna’, zakljucio je MM spustajuci rolete.

‘Pusti ovu’, zaustavila sam ga i nos zakeljila za staklo.

Moja baba bi rekla da se maknem, jer od sukuntetkine ujne kunjadin stric je tako oslijepio kada je munja udarila blizu njegovog prozora.

Moj dida… on je drukcije tretirao nevere.

Imala sam cetiri godine, bas nekako kao Mala Kme danas. Vani je pocela rominjati kisa, najprije tiho a onda sve jace.

Grmilo je.

Bojala sam se.

Dida me uzeo u narucje, odveo na balkon, ispruzio svoj dlan i na njega stavio moj; kapljice su ih skakljale, igrale se i prelijevale; smijeh je nadvladao strah. Moj dida uvijek je bio moj heroj, koji se ne boji kise i oluje. Svaka curica treba takovog heroja.

Danas volim neverine, od kojih zafriska zrak, zamirisi trava i probudi se neka skrivena sjeta. Podsjecaju me na jeseni na otoku i na njega.

Uvijek kada kisi, u mom zivotu i s druge strane prozora, sjetim se njega.

Moje bebe spavaju… i one ce voljeti kisu. Mama ce se pobrinuti za to. ❤

Leave a Reply

Your email address will not be published.