Mala Kme

Na Zlatnom otoku

Alo alo, di si?

Eto me. Preselili iz velikog (velikog? Hm…) grada na otok, u malo mjesto, u kucu moga djetinjstva. Spakirali citav zivot u 10-ak kutija, MM, Mala Kme, Cicachu i ja, Fast Food Cica. I Bobica i Mau.

Eto nas.

Pogled od milijun dolara, namjestaj iz osamdesetih, plocice iz sedamdesetih i par starmalih dusa. 

Posjekli su sumu, ostala su dva bora. Kroz tu sumu islo se na more, na prve i posljednje dejtove, na igranja s barbikama, na prve ljetne izlaske sa kojih nas je dida, s lampadinom u ruci zlunetrebalo prije pada mraka, zabrinuto vodio kuci. 

Nema vise pinjola ni vjeverica na stolu u ljetnoj kuhinji, nema vise pjeva ptica koje te bude u 5 ujutro. Nema vise ni nekih ljudi, more bit da je s njima nestao i dio mene. Nestalo je i moje djetinjstvo, Pepeljugini snovi i masta koja moze svasta. Ma, koga ja lazem…

Gore negdje daleko iznad i dalje padaju zvijezde, znam tocno s kojeg mjesta ih se najbolje vidi i kako mirisi zrak kad odlazi ljeto i dolazi jesen, kad prva jesenska kisa potjera turiste i ostanu samo oni bitni. Dosad su mi sve zelje ostvarile. Imam par novih, evo mi inspiracije hrcu u sobi.

Zelim da nauce voljeti kisu, diviti se oblacima, brojiti svjetlucave dijamante grada preko puta, zelim da im ne bude tesko cekati neke njihove zvijezde da padnu i da zavole otok kao sto ga ja volim. 

Od citave sume moga djetinjstva ostala su dva stabla, a ja citavo svoje djetinjstvo veceras pretacem u ovo dvoje mojih malaca, neka i njihovo bude u znaku valova, smole i soli.

Otoce, cekala sam te 33 godine. Ne idem vise od tebe. ❤

Leave a Reply

Your email address will not be published.