Dijamanti i ručice

Bila je jesen u gradu. Setale smo po parkingu ispred kuce, njena rucica u mojoj ruci, njegovo srce pod mojim srcem. Trazile smo dijamante u liscu.

Bila je uzbudjena jer ih je bilo posvuda, klizili su joj niz prstice, prelijevali se i bjezali, nestasni i zaigrani bas kao ona sama.

Pricala sam joj o caroliji prirode, kako su ti mali dijamanti jednako posebni kao i oni neki sto se daruju za posebne prilike, samo ako se gledaju srcem. Poklonila mi ih je sve.

Pricala sam joj i o njemu koji je tek trebao stici, o tome kako ce mu plac biti glasan a smijeh jos glasniji, kako ce se igrati i voljeti i ljutiti i grliti i zauvijek imati. Kako nikada nece biti sama. Kako ce mu rucice biti male…

Vidi mama! Mase nam!

Ponekad se svjetovi koji jos ne postoje na tren spoje s postojecima, i onima koji su vec nestali. Samo na tren, samo ako ih znas gledati. Svemir nadje nacin.

Proljece je. Stigao je, ima tome vise od godine. Njegova rucica svaki je dan u njenoj. 

Tko zna kakve ce dijamante skupa otkriti do sljedece jeseni… I tko ce im u njima mahati.

Mala Kme & Cicachu ❤