“Ljubav, beba, blagostanje i sranje”, Emina Pršić i Ivana Šešo

Odmah na početku moram napomenuti – ovu recenziju pišem dvostruko pristrano. Prvo, kao dvostruka mater, drugo, kao osoba koja je jednim malim dijelom imala svoje prstiće u nastanku (jedne stranice) ove knjige. Kao mama, doživjela sam je prilično emotivno, jer sam se prepoznala u bezbroj situacija o kojima se gotovo nikada ne priča na glas.

Podrazumijeva se da je majčinstvo najveći blagoslov, da sve što slijedi dolazi prirodno, da će se svaka žena i muškarac vrlo brzo povezati s djetetom i snaći u novoj ulozi, za koju te pak ništa ne može pripremiti. Roditelj može postati svatko, to je odgovornost za koju nisu potrebne škole, fakulteti, potvrde i dozvole, a ipak, najteži je to posao tvoga života. Nema priručnika za “drugu stranu” roditeljstva, onu koja se bavi roditeljem, a ne djetetom – ali ova je knjiga najbliže tome što ćete ovih dana pročitati.

Maja i Mislav novopečeni su roditelji u prosječnoj vezi; oboje obrazovani, uspješni mladi ljudi, nakon sretne veze dobili su željeno dijete. Zdravi su, situirani, vole se – što uopće može poći po zlu? 

Emocionalni uragan koji se događa u glavama mladih roditelja golema je stvar koju su dvije autorice, Ivana Šešo (diplomirana defektologinja-socijalna pedagoginja) i Emina Pršić (medicinska sestra i diplomirana odgajateljica) nevjerojatno precizno uspjele prenijeti na papir i u većoj ili manjoj mjeri realnost je većine normalnih parova. Kombinacija fikcije i stručnih, ali laičkim jezikom pisanih komentara i objašnjenja daje uvid u sam izvor brojnih potencijalnih problema s kojima se novopečeni mama i tata potpuno nespremno suočavaju.

Iz dana u dan, Maja i Mislav tražit će se u novim ulogama i novom svijetu u kojem su prioriteti posve izmijenjeni, griješit će, patiti, voljeti, plakati i truditi se biti najbolje što mogu. Muška publika sigurno će primijetiti da je Mislavova uloga prikazana nešto plošnije, mjestimično je i predimenzionirano negativizirana, no u pitanju je ipak fikcija – a autorice su posegnule upravo za takvim zapletom kako bi se pozabavile čitavim lunaparkom emocija koji često razdvaja parove u trenutku kada bi “trebali biti najbliskiji”.

Čitajući ovu knjigu, valja imati na umu da to nije klasična ljubavna priča s happy ili manje happy endom, već malo terapeutsko iskustvo u kojem ćete možda osvijestiti neke vlastite emocije koje nikada niste izrekli na glas – a potom ih i zaliječiti.

Ono što također smatram vrlo bitnim reći je da je roditeljstvo, kao i život uopće, čitava paleta emocija – sa svim stotinama tisuća nijansi od potpuno bijele do sasvim crne. Maja i Mislav zaglavili su u mračnim nijansama ali to, naravno, nipošto ne znači da svaki par doživi isto.

Želim vam od srca da budete jedni od onih rijetkih smrtnika koji će Ljubav, sreću, blagostanje i sranje pročitati s iskrenim čuđenjem, jer kod njih zaista nije bilo ni traga nijednoj od opisanih emocija. Rijetki su takvi, ali ima ih, a za sve nas ostale ova je knjiga podsjetnik i utjeha da je sve što osjećate – od euforije i beskonačne ljubavi do opće iscrpljenosti, ljutnje i grižnje savjesti – potpuno normalno.