Majka i vilenjaci

Sve je spavalo u sobi. Meka je tama u svome tihom naručju usukala velikog plišanog medu, mali crveni traktor, slikovnice u kutu i girlandu iznad krevetića, čak i zaboravljenu bojicu koja se još ljetos zavukla pod krevet.

Priljubljenih nosića i isprepletenih nožica, pod toplim pokrivačem s uzorkom pahulje stiskale su se dvije male prilike u dubokom snu.

‘Prelijepi su dok spavaju’, šapnula je tiho, nikom posebno, Mjesečeva vila koja je netom prije na srebrnoj zraci stigla kroz pritvorene skure. Sjela je na meki jastuk i nježno kao dah uzela plesti djevojčičinu kosu.

‘Najljepši’, potvrdila je pak vila Mudrost, upravo provirivši iz hrpice knjiga u kutu.

Iz peci u dnu kuće iskočili su Domaći i uz mnogo nečujne graje krenuli preslagivati kockice i autiće.

Mali kućni duh provirio je iz ormara s tri neparne čarape u ruci i vragolastim izrazom lica. Upravo je sakrio daljinski na nemoguće mjesto i bio je vrlo zadovoljan sobom.

Zubić vila, bijela poput bisera, zakoluta očima s prozorskog okvira.

‘Kakve snove ćemo im noćas darovati?’, pitala je Mjesečeva vila. U pletenice je utkala srebrni mjesečev prah sa svojih nježnih krila.

‘Oblake!’
‘Majčin zagrljaj!’
‘Jurnjavu na bicikli!’
‘Jezero smijeha!’
‘Škakljanje!’

Lagani kao oblak, dodirivali su im male, usnule vjeđe. Dječak zahihoće u snu.

Iz druge sobe začuje se tihi zvuk koraka. Mala bića utihnuše.

Majka otvori vrata i kroz tamu nježnim pogledom pomiluje svoje najdraže.

‘Ne može nas vidjeti, odrasli ne vjeruju u čarolije’, ustvrdi vila Mudrost.

Ali Majka sretne pogled svakoga od njih, čvrsto, jasno i bez truna oklijevanja.

Dok je zatvarala vrata, tišinu sobe ispuni glas Svega, svevišnjega svih smrtnih i besmrtnih bića, s ove i one strane postojanja.

Nježan kao tisuću praporaca, mek poput tople ljetne kiše, mudar kao suton:

‘Majke vide očima nevidljivo’.

Reče, pa nestade.