Otići ili ostati

Ulična je rasvjeta bacala duge, meke sjene po kući. Bilo je ono vrijeme u kojem su samo ćuk i kućni vilenjaci budni, a oni koji naslućuju druge svjetove tiho osluškuju srcem.

Otkako je stigla, borila se s tim novim tijelom koje joj je dano. Udah, izdah, udah, izdah… kao da joj to već nije zadavalo dosta posla, valjalo je uskladiti srce i um, dah i pokret, glas i potrebu, san i javu. Prvih je dana u šoku gledala svijet oko sebe, upijala boje, mirise i spoznaje, a kada je jednom pojmila, stala je gorko plakati.

Činilo se da nikada neće ovladati sobom i da nikada neće prežaliti svoja krila.

Možda je bila greška odreći se Svega za ovo? Zabrinuta lica, stisnute obrve, oči koje ne gledaju i uši koje ne slušaju, takav je bio ovaj svijet. Nedostajala su joj beskrajna praskozorja i magličaste zvjezdane obale; još je sanjala vječnost i ćutjela beskonačnost; nije bila potpuno spremna ograničiti se na mogućnosti ovog malog, nespretnog stvora koji je postala. Još se mogla vratiti.

Ali, bila je mlada duša i valjalo je učiti.

Nakratko, zatomila je glas. Prostor reskog dječjeg plača nenadano je ispunila gromoglasna tišina.

Pogledala je Oca svojim mračnim očima. Još su se u njima presijavale galaksije.

Pogledala ga je sa spoznajom Svega i strahom da je ne izgubi. Znala je da hoće. To je bio uvjet – ljudsko tijelo ne može dugo podnijeti Znanje.

‘Molim te! Molim te, pomozi mi da ne zaboravim čaroliju’, prosila je šutke u mraku, golemih, mudrih očiju.

S peći su je nježno promatrale oči dobrih kućnih vila.

Gledao ju je, ruku drhtavih od ljubavi i strave od nepoznatog, od budućnosti, neizvjesnosti i spoznaje.

‘Pokusat ću’, šapnuo je krajičkom uma, onim gdje se svjesno stapa s beskonačnim.

‘Ja sam tvoj tata. Ne boj se, bit ću uz tebe svaki korak tvoga puta’.

Poljubio je uplakanu glavicu.

Možda ipak sve bude u redu.

Možda. Da. Ipak će ostati.