Strani autori

Nevidljivi čovjek, Ralph Ellison

“Ja sam nevidljivi čovjek. Ne, nisam sablast kao one koje su progonile Edgara Allana Poea, niti sam jedna od onih vaših hollywoodskih ektoplazmi. Stvaran sam čovjek, od mesa i kostiju, vlakana i tekućine – a moglo bi se reći da posjedujem i um. Nevidljiv sam, shvatite, jednostavno jer me ljudi odbijaju vidjeti”.

Bilo bi doista bezobrazno od mene davati ikakvu dodatnu ocjenu knjizi koja je, među brojnim drugim nagradama i priznanjima, uvrštena i na popis 100 najboljih književnih ostvarenja 20. stoljeća na engleskom jeziku.

Dopustite mi da vam umjesto klasične recenzije stoga pokušam donekle predstaviti ovaj vrijedan naslov, čijeg se bez sumnje zahtjevnog prijevoda prihvatio Zvonimir Radeljković. Biblioteka Jazz Beat riječkog Ex Librisa ovim se izdanjem doista ima čime pohvaliti: riječ je o osebujnom, kompleksnom djelu koje je izvorno objavljeno 1952. godine, a govori prvenstveno o položaju afroameričkog stanovništva. Nasljeđe ropstva, odnosi Sjevera i Juga, potraga za vlastitim mjestom u promjenjivom društvu – sve je to Ellison obuhvatio u romanu za koji je već iduće godine dobio prvu u nizu nagrada.

“Ne baš posve ostvareni pokušaj značajnog romana”, rekao je tom prilikom Ellison, očito (pre)veliki perfekcionist, jer zagrebete li tek malo ispod površine, velike su šanse da ćete u Nevidljivom čovjeku pronaći i tragove današnjice.

Nevidljivi čovjek nije roman koji ćete pročitati tek tako niti mu je to cilj – autor kroz nešto više od pet stotina stranica neumorno skače iz krajnjeg realizma u krajnju apstrakciju, što kao posljedicu čitatelja navodi da često i po nekoliko puta iznova čita pojedine rečenice, ulomke, pa i čitava poglavlja. Drugačije ne bi ni bilo u redu, jer ispod glavnog lika kojega u romanu svi redom pokušavaju iskoristiti za vlastite ciljeve – a da ga nitko zaista pritom ne vidi kao zapažanja vrijednu osobu – čitatelj bi lako mogao pronaći i samoga sebe.

Tome uvelike svjedoče i zadnje rečenice romana:

“Što drugo sam mogao nego vam pokušati ispričati što se zbilja događalo sok su vaše oči gledale kroz mene? I ovo me plaši: Tko zna, ali možda na nižim frekvencijama ja govorim u vaše ime?”

Koliko je prosječna osoba današnjeg kapitalističkog svijeta slična mladom Afroamerikancu s još svježim sjećanjima na ropstvo, koji kroz život pokušava kročiti pošteno, obrazovanjem, znanjem, radom i trudom – upravo je zastrašujuće. Stoga je i Nevidljivi čovjek, čija se silueta i sama tek u mračnim obrisima nazire na upečatljivoj naslovnici novog, hrvatskog izdanja, knjiga koju treba čitati.

Polako, bez žurbe i s mnogo promišljanja, sve dok ispod svih slojeva napokon ne otkrijete stvarnog, opipljivog, vidljivog Čovjeka.

Leave a Reply

Your email address will not be published.