Most ponad burne rijeke, Dalibor Talajić

“Most ponad burne rijeke” Dalibora Talajića knjiga je koja mi je (pre)dugo stajala na vrhu must-read popisa, a kada mi je napokon došla u ruke, još je (pre)dugo čekala na recenziju. To je zato što je “Most” jedna od onih knjiga u koju se pomalo bojite uroniti, jer znate da nakon posljednje pročitane stranice nećete isplivati isti. To je zastrašujuće, ali i nužno, a ako mene pitate, upravo ova knjiga i slične njoj trebale bi biti na obaveznom popisu za lektiru.

“Nitko ne poznaje dijete kao njegov roditelj. Nitko! Čak i kad ne zna što je, kad ne zna kako opisati to nešto što jest, onaj nepogrešivi grč u utrobi roditelja savršen je kompas u potrazi za pomoći vlastitom djetetu. Javlja se točno kad treba i nestaje kad je roditelj na pravom putu. Samo na taj grč treba paziti”.

Recenzija je pak bila na čekanju jer sam se iskreno premišljala pisati je uopće. Recenzirati život, patnju, muku i ljubav jedne obitelji, jednog oca i jednog sina – nije li to zaista, zaista bezobrazno? Koliko bahat moraš biti da se upustiš u takvo što?

“Oko prvog rođendana Radames je bivao sve mirniji. Bilo mi je žao što je sve manje onaj glasni veseljak kakvim je slutio biti, ali drago mi je bilo što je jako studiozan i ozbiljan u promatranju igračaka. Bit će znanstvenik. Naravno da sam upravo to pomislio. A prvi sam znak već bio propustio…”

Umjesto recenzije, recimo radije da je ovaj tekst preporuka i predstavljanje, iako nije u pitanju nov naslov – no još ima mnogo, mnogo onih kojima tek treba doći u ruke.

“A kad konačno naglas to izgovorim… Dat ću snagu tom strahu. Dat ću mu tjelesnost. I to više neće biti strah. Bit će to stvarnost. Koju sam ja izgovorio; koju sam svojem sinu stvorio i u nju ga okovao… Kako ja, upravo ja, njegov otac, da to učinim?! A opet, tko će drugi to učiniti?! Jer… nije li priznanje straha početak borbe? I tek tu, u tom priznanju, počinje roditeljstvo: u borbi za svoje dijete”.

“Most” je priča o jednom malom, bespomoćnom dječačiću pred kojega je život okrutno stavio golemi, golemi zid od poremećaja iz autističnog spektra. Ovo je priča o borbi i putu jednog oca koji je čitavog sebe posvetio prelasku toga zida. Svaki roditelj zna koliko roditeljstvo nosi strahova, nesigurnosti, sumnji, preispitivanja, samonametnutih krivnji, borbe… Krvi, znoja i suza. No put roditelja i djece koji se suoče s ovakvom dijagnozom još je beskonačno mnogo trnovitiji. Autor nas je poveo upravo na taj put, da zajedno ponesemo dio te goleme, preteške odgovornosti, ali i radosti, ljubavi… Uspjeha.

“Ovo nisam ja, tata, je ne želim ovo što mi se zbiva, niti je to dio mene. Ja sam puno više od ovoga, puno hrabrije…”

Bit će na njemu bezbroj padova, ustajanja, još dubljih ponora i mnogo, mnogo klecanja koljenima. Pripremite maramice, ne zbog patetike, nego zbog nevjerojatne veličine “maloga” čovjeka koji se bori sa sistemom, s bolesti, s predrasudama, sa vlastitim strahovima.

“Koliko uopće funkcionalan… koliko uopće… Kako je užasan taj zid… Taj ogromni zid pred mojim malenim sinom… I ja više nisam mogao dalje sam. To jutro, kroz zube tražeći pomoć mojemu sinu, ja sam vrištao glasnije od njega. Vrištao sam čitavim bićem tražeći čudo. Jedino mi je to preostalo očekivati – čudo. Ipak, znao sam nekako, čak i u tim najbjednijim trenucima, da čudo neće doći izvana, od nekog drugog. Ma tko to bio”.

Ne bojte se “Mosta”. Obećajem da ćete se na kraju smiješiti kroz suze, a kad vam se pogled razbistri, odjednom ćete imati strašnu, strašnu potrebu pronaći autora i dugo, dugo ga grliti. Kao Čovjek Čovjeka, kao Roditelj Roditelja.

“Most Te čeka, čvrst je. Sazdan od cijeloga mene. Od svega što ja jesam, od svih koje je moj, oprosti, Tvoj život taknuo. Bez straha kroči njime. Koliko god da je dug put koji njime vodi, samo se sjeti što sam Ti davno uz krevetić šaputao: Na putu nisi sam. Sva moja snaga je Tvoja. Čitav moj život, Tvoj je život. A tek Tvoj život moj je život”.