Strani autori

Od Claya most, Markus Zusak

Oh – my – God, kako ono reče Janice iz Prijatelja. Ova je knjiga Tyson među knjigama. Ova me knjiga pošteno našamarala u 10 rundi, a onda kad sam već po stoti put razmišljala da pobjegnem glavom bez obzira, ugrizla me (doduse manje za uho, vise za srce) i ostavila ožiljak.

Dramu na stranu, Od Claya most definitivno nije za svakoga, i jedan velik broj ljudi vjerojatno neće izdržati dulje od prvih 50-ak stranica. I to je u redu. Ali ako imate onih ekstra stotinjak živaca, moglo bi vam zaista biti drago što ste došli do kraja. Osobno, trebala mi je točno 351 stranica (od ukupnih 521) da me napokon povuče, a zatim mi se tvrdoglavost isplatila.

“Te subote ležali su tamo, a ona mu je rekla.
Iste upute.
Kreni punom snagom.
Pusti ga neka trči.
Onda se pomoli i dovedi ga prvog do cilja.
Bila je napeta, ali pozitivno.
Potkraj ga je upitala: ‘Hoćeš li doći?’
Osmjehnuo se propupalim zvijezdama.
‘Naravno.’
‘A tvoja braća?’
‘Naravno.'”

O čemu se zapravo radi? Od Claya most priča je o jednoj obitelji. U prvom planu su petorica braće, koji se nose s gubitkom kako znaju i umiju. Iz pera najstarijeg, koji će za potrebe zapisivanja svoje obiteljske povijesti banuti nepoznatim ljudima u dvorište kako bi iskopao staru bakinu Remingtonku (i jednog psa i jednu zmiju), upoznajemo svakoga od njih i njihove roditelje. Iako je u centru zbivanja Clay ‘kojega ništa nije zaobišlo’, priča je to općenito o gubitku i naglom odrastanju, o odraslima koji se s time nisu mogli nositi i djeci koja nisu imala izbora pa su morala naučiti.

Ispod odsječenog, mjestimice grubog, muškog rukopisa koji vjerno prati mnoštvo modrica, tučnjave i minimalnu količinu konverzacije, krije se more emocija koje petorica dječaka ne znaju kako drugačije izraziti doli šakama i krvlju. Golemo je tu more tuge, razočaranja, usamljenosti, ali više od ičega – dječačke topline i iskrene ljubavi.

“I pretpostavljam da je to jedan od onih trenutaka.
Mogli ste vidjeti da je jako puno voli.
Srce mu je bilo razoreno, ali nekako je iz sebe izvukao volju da proradi.
Bio je umoran, tako strašno umoran pod svjetlom na trijemu.
Samo krhotine čovjeka.”

I praštanja. Jer usred gubitka koji će za Claya biti daleko veći, teži i obimniji no za ostale, upravo on u jedan će most, fizički i figurativan, ugraditi čitavoga sebe. Za one koji se čude pomalo zbunjujućem naslovu, za njega postoji dobar razlog – jer zaista ne bi bilo u redu da se knjiga jednostavno zove Clayev most.

I baš poput naslova, i Od Claya most je prepun dubljih značenja – ona se skrivaju doslovno na svakom koraku, od samog mosta i Clayevog imena (clay – glina), do imena kućnih ljubimaca i stotina sitnih detalja koje će tražiti svu vašu pažnju da ih uspijete popratiti. Radnja vam tu nakođer neće pomoći. Skakat ćete iz prošlosti u još dalju prošlost, tu i tamo se naći i u sadašnjosti, često napreskokce, ponekad sve skupa i u jednoj rečenici.

“Što se pak nas tiče, bili smo dečki, a trebali smo biti humoristična serija.
Bili smo mladi, glupi i nemirni.
Čak sam se i ja, budući odgovorni član obitelji, okrenuo kad je krenuo prema nama.
‘Tata, ne znam. Možda jednostavno mora.’
‘Možda ništa…’
Ona ga je tu prekinula.
Prazna septična ruka.
Ispružila je prste, kao kandže.
‘Michael’, rekla je. ‘Daj, molim te. Jedno piće neće nas ubiti.'”

Ovo nije knjiga koju ćete čitati usput, nabrzinu. Ali mogla bi biti knjiga kojoj ćete se vraćati.

Putem sam se pitala bi li uopće bila izdana da ju je pisao neki anonimus. U najbolju ruku, vjerujem da bi bio izazov pronaći urednika koji bi je uopće pročitao do kraja, a kamo li objavio. Ali, a to je zaista veliko ali – bila bi neoprostiva šteta da je Most ostao neobjavljen. Činjenica je da je Zusak Kradljivicom knjiga dobio sve moguće kredite, pa makar da ubuduće piše samo upute za sastavljanje Ikeinih ormara, i to bi se čitalo. Sreća je što, kako sam kaže, ipak piše ‘samo knjige koje je morao napisati’, pa je i ovo grubo, poetično, obimno, komplicirano, teško i prelijepo djelo ipak ugledalo svjetlo dana. I svakako je daleko vrijednije od ma kakvih uputa za uporabu. Makar bi se, svakako, dalo upotrijebiti kao upute za uporabu života…

“Katkad bi noću otišao do groblja.
Prstima se držao za ogradu.
Bolno je žudio da opet vidi tu ženu, s početka, iz davne prošlosti – onu koja je tražila tulipan.
Gdje si, gotovo da ju je upitao.
Gdje si sad kad te trebam?
Pogledao bi onu boru koju je imala, usađenu iznad obrva.
Umjesto toga, trčao je na Bernborough.
Iz noći u noć.”

Nadam se da Zusaku za sljedeću knjigu ipak neće trebati više od 10 godina. Čekam nestrpljivo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.