Namjerno zanemarivanje, Lena Andersson

Znate li onaj osjećaj kada odete na kavu s prijateljicom koja je posve izgubila glavu za nekim tipom koji je posve očito uopće ne doživljava, ali ma što joj rekli ona je previše zatelebana da bi to uvidjela? Namjerno zanemarivanje je upravo ta prijateljica i ta kava. Oboje može na mahove biti izuzetno naporno, ali za sve koji su bili ili upravo sada jesu “ta prijateljica”, Namjerno zanemarivanje bi možda moglo biti i vrlo iscjeljujuće iskustvo.

Sada kada smo to utvrdili, valja istaknuti i još jednu bitnu stavku: neka vas ne zavara podnaslov, ovo nije ljubić. Daleko od toga. Ovo je vrlo racionalna knjiga o vrlo racionalnoj ženi koja osjeća i čini posve iracionalne stvari – zbog jednoga muškarca. To je priča o čekanju, o ponižavanju same sebe, o sljepoći izazvanoj emocijama, o odbijanju, ignoriranju, samoobmanjivanju, sramu i gubitku vlastitog ja. O izdavanju same sebe ne zbog savršenog muškarca, nego zbog izmišljene vizije savršenog muškarca.

“- Nije sve tako komplicirano kako ti misliš. – Je. Sve ima daljnje apstraktne razine. Sve što se događa može se reproducirati u energiju i materiju i sve što je učinjeno ima svoj izvor u misli, osjećaju, dobrom ili lošem, ali uvijek proizlazi iz nečega i nešto znači.”

Ester Nilsson je 31 godina. Ona je esejistica, strogo razumna osoba u posve racionalnoj vezi, koja život doživljava kroz strogu hladnoću znanstvenog pogleda na svijet. Jednog dana će Ester dobiti poziv da održi predavanje o poznatom umjetniku Hugu Rasku. Poziv će prihvatiti, a dok bude pisala govor, zaljubit će se u muškarca kojeg je zamislila. Onoj racionalnoj vezi s početka priče, razumije se, momentalno će doći kraj.

“Jedan joj je poznanik predložio da pročita pisma koje je Majakovski pisao Lilyi Brik. Pročitala ih je i vidjela da svi vole i plaču na isti način i iz sličnih razloga, svi prevare ili bivaju prevareni na isti način i svi misle da nitko nikada prije nije bio tako zaljubljen kao oni i nije iskusio ovoliku bol. Svi su jedinstveni na isti način. Oduvijek i svuda.”

U publici će, na dan predavanja, sjediti i sam Hugo – podjednako zaljubljen u samoga sebe kao i što je i Ester zaljubljena u sve ono što ona misli da on jest. Uslijedit će poznanstvo, sati i sati razgovora, Esterinog iščekivanja, nadanja i maštanja, slijepog obožavanja i beskrajnih opravdavanja. Ester čitavim putem sama hrani svoju viziju ljubavi i savršenog muškarca, iako Hugo u stvarnosti nije gotovo ništa od onoga što ona zamišlja – niti to uopće pokušava biti. Svaki njegov potez ili izostanak istog ona će detaljno analizirati, pronalaziti izlike, isprike, objašnjenja i opravdanja, čitavim putem srozavajući samu sebe.

“Zašto je svejedno smatrala da joj je nešto dužan? Zašto je mislila da je legitimno to što je slomljena? Ester Nilsson su sljedeće stvari bile jasne: Hugo Rask nije je dužan voljeti. Biti voljen nije ljudsko pravo. “

Namjerno zanemarivanje mjestimično je mučno čitati. Poriv da uđeš u knjigu i pošteno našamaraš tu ženu koja se tako ponižava je čitavo vrijeme intenzivan. Možda baš zato što ti je njena priča toliko poznata – možda iz vlastitog, a možda iz iskustava drugih žena oko tebe. Ili muškaraca, svejedno je, dijagnoza je ista.

Ovo je jedna od onih knjiga koje će nekoga naživcirati, nekome biti bolno poznata, a nekome otvoriti oči. Zato je vrijedi pročitati.