Stvarni život, Adeline Dieudonné

Stvarni život vodi nas u jednu uglavnom običnu kuću u Demu. U njoj žive majka i otac i njihova djeca, 10-godišnja djevojčica i njen mlađi brat. Nažalost, Demo nije baš najsretnije mjesto za odrastanje, a i ova obitelj je sve samo ne idilična.

“Moja se majka bojala mog oca. I mislim da je, isključimo li opsesiju vrtlarenjem i minijaturnim kozama, to otprilike sve što mogu reći o majci. Bila je to mršava žena, duge mlitave kose. Ne znam je li postojala prije nego što je upoznala njega. Pretpostavljam da jest. Sigurno je sličila nekom primitivnom, jednostaničnom, lagano prozirnom obliku života. Amebi. Ektoplazma, endoplazma, jezgra i hranidbena vakuola”.

Uz oca agresivca i majku amebu, njih dvoje nemaju mnogo izbora no osloniti se jedno o drugo. I zato kada se dogodi tragedija, a malenom Gillesu onu dječju iskru u očima zamijeni nešto zlokobno, strašno – djevojčica će učiniti sve da vrati osmijeh na lice svog brata. To neće biti lak zadatak: vrijeme ide, oboje odrastaju, a onaj maleni dječak svakim će danom biti sve više pod utjecajem njihovog zlog oca. Dječja nevinost će polako kopnjeti, a njeno će mjesto polako popunjavati zastrašujući nagoni… No djevojčica neće odustati, ma kako cijena bila visoka.

U ovom kolopletu osobnih tragedija jedne nesretne obitelji oboje će stasati u mlade ljude i prolaziti osobne transformacije. Što će ih čekati na kraju toga puta – čudovište ili čovjek – veliko je pitanje. No autorica na njega tek dijelom pokušava dati odgovor: ona samo oslikava jednu mučnu priču, onu o stvarnom životu, bez uljepšavanja i romansiranja.

“Bratov je osmijeh smrdio. No ja sam čuvala njegovu tajnu”.

Prije no što sam ovu knjigu uzela u ruke, moram priznati da sam je se pomalo pribojavala. Najavljivana je kao potresna, teška obiteljska priča, brutalno ogoljena do same srži ljudskog postojanja, kao otkrivanje mračne strane ljudskosti. Ne mogu reći da je to netočno, ali moram priznati da mene nije dotakla u mjeri koju sam očekivala. Ili, da budem preciznija, završetak mi je donekle pokvario dojam.

Autorica zaista dobro oslikava atmosferu odrastanja u obitelji prožetoj obiteljskim nasiljem. Strah, neizvjesnost, napetost, poremećeni odnosi, okrutnost – sve je tu. Nažalost, budući da sam s ovom temom upoznata iz izvora nešto dubljih od literature, sve skupa mi je djelovalo pojednostavljeno, plitko i donekle neuvjerljivo. Prije svega, likovi oca i majke su prikazani toliko plošno da su gotovo na razini apstrakcije: oni praktički nemaju svoje ja, osim onog crno-bijelog kakvo u stvarnosti ne postoji. Otac je zlikovac, krvnik, no o njemu ništa drugo ne znamo, a ponajmanje što ga je to učinilo takvim. Majka je beskrvna ameba koja više brine o vlastitim kozama nego o djeci. Čak je i mali Gilles, oko kojega autorica gradi priču, bez konkretnog karaktera. Glavni lik, djevojčica koja nas vodi kroz priču, najviše je “od krvi i mesa” i s njom se najlakše saživjeti. No sam kraj priče i njeno poimanje raspleta i to upropaštava.

“Smrt je stanovala kod nas. I promatrala me svojim staklenim očima. Pogledom mi je grizla zatiljak, uživala u slatkastom mirisu mog malog brata.”

Veliko finale, katarza jedne obitelji prikazana je u jednom činu koji bi, po svemu sudeći, trebali doživjeti kao njen spas. Ali kao prosječan čitatelj kojem nije samo do osvete nego shvaća da stvarni život nije “riješi se negativca i bit će happy end”, mogu vam reći da je to veliko finale sve samo ne happy end. To je nova tragedija u započetom nizu, još jedna tuga za redom i iako privremeno možda donosi zadovoljštinu, zapravo je samo nastavak započetog zla koje je proklijalo u onom malenom, nevinom dječaku.

Sam kraj priče zato bih opisala kao poraz društva u onom najosjetljivijem dijelu koje bi trebalo zaštititi najnezaštićenije. Ovaj završetak je u najblažoj varijanti površan a u najgoroj opasan, jer šalje vrlo lošu poruku. Ono što je dobro jest da se o ovoj temi treba i mora što više pričati, kako bi i nasilnici i žrtve dobili pomoć i priliku za normalan život.

Naravno, to je samo moj dojam. Možda vi iz cijele ove priče uspijete izvući pobjedu dobra nad zlim, trijumf slabijih, pravdu. Ja sam iščitala samo veliku, veliku tugu i solidnu dozu mučnine.