Duga latica mora, Isabel Allende

Kraj je tridesetih godina prošloga stoljeća. Mladom Victoru tek je dvadesetak godina kada sudbina odredi da u rukama drži srce golobradog mladića, vojnika iz Dojenačke petine, dječaka mobiliziranog kada je već ponestalo i mladića i staraca da glume topovsko meso Francovim fašistima. Victor još nije ni završio medicinu, ali njegovim je rukama već prošlo mnogo krvi, a to srce koje će ponovo zakucati u njegovim dlanovima odredit će mu život i biti poput pečata na njegovoj sudbini. Kroz španjolski građanski rat, u zbirnim logorima izbjeglištva, u bijegu pred svjetskim ratom, a potom i usred krvavih revolucija Čilea, Victor će uvijek i prije svega biti liječnik.

Roser je bila tek mršava, neuhranjena djevojčica koja je na pustim španjolskim obrocima pazila na svoje koze, kada ju je primijetio dobrodušni, imućni profesor s viškom slobodnog vremena i spreman pomoći. Ispostavilo se da je uboga Roser daleko žilavija no što se to moglo zaključiti na prvi pogled, ali i da je iznimno talentirana za glazbu. Upravo glazba odvest će je na školovanje i, stjecajem okolnosti, pod Victorov obiteljski krov.

Njihov daljnji život obilježit će suludi ratni vihori, izbjeglištva, smrti i nevjerojatna sposobnost čovjeka da izdrži, nađe smisao i uzdigne se iz strahota koje prijete da mu skrše i tijelo i um. Priču Victora i Roser pratimo sve do devedesetih godina, kada su oboje već vitalni starci, a uz nju autorica će se dotaći i brojnih fascinantnih povijesnih ličnosti Španjolske i Čilea.

Dugu laticu mora završila sam jedne srijede, negdje oko 1 ujutro. Poučena iskustvom s njenom Kći sreće, očekivanja su bila izuzetno visoka – i nije razočarala.

To je odličan, odličan povijesni roman kojem sam našla samo sićušne i prilično nebitne mane u vidu nekih ne baš potrebnih ponavljanja. Volim Allendein dokumentaristički stil kojim naizgled samo nabraja činjenice, a zapravo ti se uvuče u srce i ni ne primijetiš kako koračaš stopama Roser i Victora i ne želiš ih pustiti iz ruku, kao da tako možeš osigurati da će sve dobro završiti.

Očekivala sam – i dobila očekivano – da ću ponovo biti zgrožena načinom na koji se povijest uvijek iznova ponavlja. Zanemarimo li datum i mjesto radnje, čitave stranice mogle su biti o Hrvatskoj, o našim i nekim drugim izbjeglicama, o uvijek istim beskrupuloznim seronjama i politikama, idealima i ratovanjima koja samo proizvode nove žrtve i nove tuge… Jer zlo je uvijek zlo, povijest je kao pokvarena ploča, a slušatelji nikada ne uspijevaju naučiti da bi je na prve loše taktove trebalo baciti kroz prozor, umjesto da im uvijek iznova krvare uši.

Jutro kasnije sam se probudila odlučna iščitati povijest Čilea i Španjolske, potražiti neke od likova i doznati koja je to amazonka hrvatskog prezimena bila toliko hrabra da se u to vrijeme vrzma ovim negostoljubivim predjelima svijeta. Ako netko zna je li u pitanju fikcija ili stvaran lik, dojavite, molim!

A Dugu laticu mora najtoplije preporučujem. Kći sreće mi je da dlaku bolja, ali kod knjiga poput ovih bilo bi u najmanju ruku bezobrazno cijepati dlake. Duga latica mora bolji je udžbenik od mnogih školiskih udžbenika povijesti i ako mene pitate, tako bi trebala izgledati lektira.