The Invisible Life of Addie LaRue, V.E. Schwab

Godina je 1714. kada mlada Francuskinja u trenutku očaja postigne dogovor s mračnim božanstvom – živjet će vječno, ali pod kletvom: zaboravit će je svi koji će je ikada upoznati. Time će početi fantastični život Addie LaRue i čarobna avantura koja će se raspredati kroz stoljeća i kontinente, kroz povijest i umjetnost, dok mlada žena bude tražila načine kako ipak ostaviti trag na ovome svijetu.

“Spells are for the witches, and witches are too often burned.”

Jedini koji je se sjeća jest Luc, demon koji je posjećuje svake godine na godišnjicu njihove pogodbe. Samotan je to život tek sa zrncima bliskosti, no sve će se promijeniti kada, gotovo 300 godina kasnije, Addie u jednoj maloj knjižari naiđe na mladića koji će zapamtiti njeno ime… Addie neće moći vjerovati. Tko je Henry, taj momak tužnih očiju, toliko osjetljiv na gubljenje vremena uzalud?

“I remember you.”

Jedan noćni bog kojem se opasno moliti, jedna očajna djevojka koja je odbila biti ičija osim svoja i stoljeća koja je zbog toga provela u samoći, ostavljajući tragove svog postojanja tek kroz glazbu i umjetnost… Zvuči odlično, zar ne?

“I am stronger than your god and older than your devil. I am the darkness between stars, and the roots beneath the earth. I am promise, and potential, and when it comes to playing games, I divine the rules, I set the pieces, and I choose when to play. And tonight, I say no.”

I zaista je odlično započelo. Autorica me posve uvukla u fascinantan Addien nestalni, neuhvatljivi svijet i stranice su se same okretale… Sve do trenutka kada se trebao dogoditi vrhunac radnje. Uvođenjem Henryja u priču, izgubio se dio čarolije.

“Why would anyone trade a lifetime of talent for a few years of glory?” Luc’s smile darkens. “Because time is cruel to all, and crueler still to artists. Because vision weakens, and voices wither, and talent fades.”

Završetak mi također nije funkcionirao. Poruka je svakako lijepa – život je vrijedan, u svemu treba vidjeti ljepotu – no Addien osvetoljubiv, toksičan odnos s Lucom koji je upakiran u neku vrstu happy enda nikako mi se nije svidio. Dapače, uzrujao me i prilično iznervirao.

“But this is how you walk to the end of the world. This is how you live forever. Here is one day, and here is the next, and the next, and you take what you can, savor every stolen second, cling to every moment, until it’s gone.”

Na kraju, podijelila bih ovu knjigu u dva dijela: prvi, kojem bih dala čistu peticu – i drugi koji bi dobio dvojku. Sve skupa kad zbrojimo, solidna je to trojka, iako ostaje žal što se autorica nije zadržala na originalnom storylineu s kojim je toliko čarobno krenula.