Pogledaj kroz prozor, Evald Flisar

“Ne zatvaraj oči. Gledaj kroz prozor.
Suoči se s time što se događa s tvojim prijateljem. Shvati narav svijeta u kojem živiš.
Kada srce tvoga prijatelja padne u kantu, smrači ti se pred očima.
Izgubiš svijest.
Dok nestaješ u tami, uvjeren si da i ti umireš.

“Poseban poklon za tvoj petnaesti rođendan”, nasmije se darežljivo.
Želiš znati što je u tavi.
“Nešto što se ne jede svaki dan”, kaže mama. “Prava rijetkost.”

“Iz očiju ti se slijevaju suze. Zašto su ti otac, majka i neznanac ubili prijatelja?
Što si im učinio da su te tako strašno kaznili?

I trčiš. Ne prema šumi, nego u dolinu. K djedu. Suze ti se slijevaju niz lice. Želiš umrijeti.
Kako ćeš živjeti bez prijatelja?”

Neke nam knjige dođu u ruke upravo u trenutku kada su nam potrebne, nađu nas baš kada nam trebaju, a da toga nismo bili ni svjesni. Ovo je bio taj slučaj. Namjerno samo započela ovaj osvrt nizom potresnih citata koji nikoga normalnog neće ostaviti ravnodušnim. Jedan je dječak izgubio najboljeg prijatelja, jedinog kojega je imao na cijelome svijetu. Ubili su ga, pred njegovim očima, njegovi otac i majka. I kao da to nije bilo dosta, poslužili su mu ga kao jelo – posebno jelo, za njegov petnaesti rođendan.

Kakvi su to poremećeni roditelji? Kakav je ovo bolesni horor? Kojem manijaku od pisca bi ovakvo što uopće palo na pamet? Snebivamo se tako nad tekstom, s mučninom u želucu i pravedničkim gnjevom na usnama, sve do trenutka kada shvatimo da dječakov najbolji prijatelj nije bio čovjek. Nije bio ni pas, mačka, kanarinac, kornjača, nikakav uobičajeni kućni ljubimac za kojega bi nam bilo nepojmljivo da ga itko tako tretira.

Dječakov najbolji prijatelj bio je – prasac. Uh, dobro je, sva sreća. Onda nije tako strašno. Svinje su tu ipak da se jedu. Hmmm, razmislimo još jednom o ovom toku misli.

“Oslobodit ćeš 770 milijuna svinja?”
Kimneš.
(…)
Bit će slobodne.
Tako kao što je slobodna većina ljudi na svijetu.
“A da?” začudi se Ahmed. “Nisam to znao.”

U ovom vrhunskom putovanju svim licemjerjima i dvostrukim standardima modernog društva, ovaj slovenski autor progovara iz usta 15-godišnjeg dječaka koji je dijete s posebnim potrebama. Bio je on zdravo dijete s bezbroj talenata, želja i planova za budućnost, do Nesretnog događaja godinu ranije, kada je izgubio dio sebe. Od tada, on je manje vrijedan član društva. Baš kao i njegova svinja, njegov jedini prijatelj.

Potresen strašnim iskustvom ubojstva svog prijatelja, dječak će odlučiti oduzeti si život, a sudbina će odlučiti da mu život ipak spasi momak tek koju godinu stariji. Izbjeglica, dječak iz Sirije, koji je u ratnim stradanjima izgubio 30 članova svoje obitelji. Neke su mu ubili zapadni saveznici, neke islamisti – nikome, i onako, nije jasno tko protiv koga ondje više ratuje. Ahmed se samo želi domoći Londona, gdje mu je jedini preostali član obitelji, njegov brat. A naš glavni junak od trenutka njihova sudbonosnog susreta želi samo dvije stvari – osloboditi sve svinje na ovome svijetu, i pomoći Ahmedu. Toliko mu barem duguje, kad mu je Ahmed već spasio život.

“Prvi put je osjetio da ga Europa ne želi i počeo se brinuti da možda neće stići do brata prije nego što umre.”

Imamo u ovoj priči dakle tri lika s margine. Jednu svinju koja nikome osim našem 15-godišnjaku ne vrijedi više od par kila krvavica, šnicli i kotleta. Imamo jednog dječaka koji je možda mogao postati vrijedan član društva, ali sada je svima samo sprdnja i smetnja. Imamo i jednog izbjeglicu čiji život vrijedi koliko već vrijedi brojka u nekoj statistici.

I tu se postavlja pitanje: tko su ti koji određuju vrijednost nečijeg života? Jesmo li mi ti koji mogu reći da je nečija smrt manje vrijedna od druge? Koja je točno razlika u važnosti između psa i svinje? Zašto se više zgražamo kad u zrak odlete deseci malih Europljana, nego kad topovsko meso postanu čitavi sirijski gradovi? Kakva je to svinjarija, i ne bi li trebala prolivena krv uvijek biti – prolivena krv?

“Tko bi htio imati svinju na pragu?”
“Slažem se”, progovori Ahmed iza tvojih leđa.
“Sve više ljudi slično razmišlja i o izbjeglicama”, doda brkati gospodin. “Doći će vrijeme kada će i njih početi ubijati.”

Slovenski autor Evald Flisar vrhunski je majstor koji kroz usta jednog posebnog dječaka kirurškom preciznošću secira sve što ne valja u društvu koje uzimamo zdravo za gotovo, udobno zavaljeni u svoju svakodnevicu, svoje navike i odgojem usađene stavove. Većinu njih ni ne pokušavamo preispitati, iako bi trebali. Jako bi trebali. Ako vam je laknulo kad ste čuli da ubijeni dječakov prijatelj nije čovjek ni pas nego “samo svinja”, zapitajte se zašto vam je točno laknulo. I je li vam doista trebalo laknuti.

“Mogu li bogovi biti prijatelji?” upitaš.
“Bogovi jesu prijatelji”, odvrati Ahmed. “Bog može biti samo jedan, premda ima tisuću imena. Zašto ne bi htio biti prijatelj sa samim sobom? Važnije je pitanje možemo li mi ljudi biti prijatelji.”
“Ili ljudi i životinje”, dodaš.

Ovo nije knjiga o vegetarijanstvu ni knjiga o izbjeglicama, nije ni knjiga o djeci s posebnim potrebama – ovo je priča o svijetu kojem živimo i vrijednostima za koje mislimo da se zalažemo. Vjerujem da će svakoga natjerati da se jako, jako zamisli nad samim sobom. Osobno, voljela bih ovakva štiva vidjeti na popisu obavezne lektire. Možda bi to bio mali, sasvim mali korak ka nekom boljem svijetu, za neke nove generacije.

No i ako niste od mnogo čitanja i ove ćete godine pročitati samo jednu, neka to bude baš ova. Izdvojila sam vam još nekoliko citata…

“Smrt dolazi prerano čak i bez pomoći”.

“Neki su lijepi, drugi su pametni. Malo je onih koji su i jedno i drugo. Budi sretan što si pametan”.

“U životu treba ići dalje. Mirovanje je smrt.”

“I da ćeš na kraju spoznati da tvoja priča, možda svaka ljudska priča, pripada Sudbini, a mnogo manje tebi. I sa smo svi prije svega žrtve. Premda više žrtve krivih odluka nego slučajnih događaja.”

“Dok god si živ, možeš se pokajati za svoje greške. Kada si mrtav, to više nije moguće.”

“(…) klone prema tebi i obori te na tlo. Ostane ležati na tebi. Krv iz njegova srca brizne ti u oči i licem ti klizne prema ustima. Podsjeća te na krv prijatelja Prasca.”

“U tvojem dnevniku piše da su prasci tvoji najbolji prijatelji.
Vama se to čini neobičnim?
Čini mi se neobičnim.
A prijateljstvo sa psom ili mačkom ne?
To mi se čini normalnim.
Prijateljstvo s prascima ja preporučujem svim ljudima na svijetu.
Zašto?
Samo ako smo prijatelji s prascima, znat ćemo biti prijatelji i između sebe.”